Koncil u Pisi

Nakon što se trideset godina uzalud pokušavalo da se postigne jedinstvo crkve na osnovni dobrovoljnog odreknuća ili kompromisa između jednog ili drugog pape, prevladalo je na kraju mišljenje da samo opći sabor može riješiti sporna pitanja. Kanonsko pravo od ranije je naznačilo kako se to mora odviti. Od ranog srednjeg vijeka sve je više dolazilo do izražaja načelo da papi nitko ne može suditi (prima Sedes a nemine iudicetur) i da je papa odgovoran samo Bogu; to je načelo u prvom redu bilo upereno protiv svrgavanja papa što su ih vršili carevi, ali i protiv samovolje rimskih velikaških obitelji. S druge strane, ljudima je bilo jasno da i papa kao privatna osoba može upasti u krivovjerje, duševnu bolest i sl. pa su zbog toga pravnoj zasadi dodali klauzulu o krivovjerju: ako neki papa upadne u krivovjerje, mora polagati gremij koji će utvrditi takvo stanje i iz njega izvesti zaključak jer krivovjerac nikako ne može biti pravi papa. Prema tome, ako se za nekog papu utvrdi da je krivovjerac, onda on naprosto više nije papa i mora se ukloniti s papinskog prijestolja; utvrditi to može samo opći sabor. Kardinali, a i car kao zaštitnik Rimske Crkve, dužni su u tom slučaju takav sabor sazvati i voditi. Takvo načelo u konačnici je bilo opće priznato.